Jabuka kao biblijski simbol – mit ili istina?
Većina ljudi kada pomisli na priču o Adamu i Evi, automatski zamisli jabuku. U ikonama, slikama, pa i u bajkama, jabuka je postala sinonim za greh, iskušenje i pad čoveka. Međutim, u Bibliji – jabuka se ne pominje.
To nije slučajna greška, već rezultat slojevitog kulturnog prenošenja značenja. Ključni razlog za ovu zabludu leži u jeziku, umetničkoj interpretaciji i uticaju srednjovekovne Evrope. Pravi izazov u razumevanju jeste razdvojiti šta tekst Biblije zaista kaže, a šta su kasnija tumačenja i simboličke nadogradnje.
Zato je važno pristupiti ovoj temi pažljivo – ne samo kao teološkom pitanju, već i kao kulturno-istorijskoj pojavi.
Plod sa Drveta poznanja dobra i zla – šta Biblija zaista kaže?
U Knjizi Postanja, u poglavljima 2 i 3, piše da je Bog zabranio Adamu i Evi da jedu plod sa Drveta poznanja dobra i zla. Ključna reč ovde je „plod“. Nigde se ne navodi o kojoj se tačno voćki radi.
Evo kako to izgleda u prevodu (Postanje 2:17):
„Ali sa drveta poznanja dobra i zla da ne jedeš, jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš.“
Dakle, tekst ne određuje ni oblik, ni ukus, ni ime ploda. Važno je samo da je zabranjen. Time je u fokusu čin neposlušnosti, a ne priroda samog ploda.
To što su Eva i Adam posegnuli za onim što im je bilo zabranjeno jeste suština cele priče. Greška nije bila u voću, već u izboru koji su napravili.
Zato je važno naglasiti: u samom tekstu ne postoji nikakav trag koji bi nas direktno naveo da pomislimo na određenu vrstu voća. Odatle dolazimo do pitanja: kako je onda došlo do toga da baš jabuka postane simbol tog „zabranjenog ploda“?
Zašto baš jabuka? – Razvoj simbolike kroz vekove
Razlog zbog kog je jabuka postala toliko povezana s pričom iz Edenskog vrta leži u jeziku i simbolici koja se razvijala kroz vreme.
U latinskom jeziku, kojim se govorilo i pisalo u srednjovekovnoj Evropi, reč za zlo je malum, a reč za jabuku je – takođe malum. Iako se izgovaraju isto, pišu se drugačije (malum za zlo, mālum za jabuku), ali se razlika ne čuje u govoru. Tu dolazi do igre reči.
Ta sličnost omogućila je da se jabuka nesvesno, ali postepeno, veže za simbol greha. Kad se priča o „plodu koji donosi zlo“, u jeziku gde je „zlo“ isto što i „jabuka“, veza se gotovo sama nameće.
Osim toga, umetnici koji su ilustrovali priče iz Biblije u srednjem veku i renesansi često su koristili jabuku jer je lako prepoznatljiva i lepo izgleda na slici. Vremenom, taj prikaz je postao opšteprihvaćen.
Dakle, jabuka je „ušla“ u priču više kao posledica lingvističke igre i umetničke prakse, a ne zbog onoga što piše u samom tekstu.
Zbog toga danas mnogi veruju da je baš ona simbol pada, iako je to u osnovi simbolična predstava, a ne doslovna istina.
Simbolika jabuke u hrišćanskoj tradiciji i umetnosti
U umetnosti Zapadne crkve, jabuka se pojavljuje kao slikovni prikaz „zabranjenog ploda“. Taj vizuelni simbol postaje naročito izražen tokom srednjeg veka i renesanse.
Umetnici nisu prikazivali doslovnu istinu, već su koristili prepoznatljive oblike da prenesu poruku. Jabuka je bila pogodna jer je poznata, estetski privlačna i lako se razlikuje od drugog voća. Njeno korišćenje u umetnosti omogućilo je da simbol padne u kolektivnu svest.
Najčešće se pojavljuje u sledećim prikazima:
- Eva kako pruža jabuku Adamu
- Zmija uvijena oko drveta sa jabukom u ustima
- Anđeo koji ih proteruje iz raja dok ona još drži plod
U kasnijoj umetnosti, jabuka se pojavljuje i u rukama Hrista ili Bogorodice, ali tada kao znak otkupljenja i pobede nad grehom. Na taj način simbol dobija dvostruko značenje – i pada i spasenja.
U pravoslavnoj ikonografiji, jabuka se retko koristi jer se strože drži biblijskog teksta i izbegava dodatna tumačenja kroz umetnost.
Teološko značenje: Greh, slobodna volja i odgovornost
Osnovna poruka priče iz Edenskog vrta nije u vrsti ploda, već u ljudskom izboru. Čoveku je data slobodna volja. Uz to dolazi i odgovornost.
Kada su Adam i Eva posegnuli za zabranjenim, nisu prekršili samo zapovest – preuzeli su pravo da sami određuju šta je dobro, a šta zlo. Time su simbolično prešli granicu koja pripada samo Bogu.
U teološkom smislu, taj čin nosi tri ključne pouke:
- Ljudska sloboda uključuje posledice
- Greh nije u predmetu, već u postupku
- Bog ne sprečava grešku, ali ostavlja prostor za pokajanje
Važno je razumeti da Biblija ne uči da je znanje samo po sebi loše. Problem nije u drvetu, već u neposlušnosti i brzopletom preuzimanju Božje uloge. Tu se rađa koncept „istočnog greha“ u hrišćanskoj misli – naslednog poremećaja odnosa između čoveka i Boga, koji Hristos dolazi da ispravi.
Jabuka kao simbol u širem judeo-hrišćanskom kontekstu
Iako se u Postanju ne spominje, jabuka se u drugim delovima Svetog pisma ipak pojavljuje – ali u potpuno drugačijem značenju.
U hebrejskoj Bibliji (Stari zavet), najpoznatiji primer dolazi iz Priča Solomunovih 25:11:
„Reč izgovorena u pravo vreme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama.“
Ovde jabuka simbolizuje mudrost, lepotu i vrednost izgovorene reči.
Još jedan primer se odnosi na izraz „zjenica oka“ – na hebrejskom, to je povezano s pojmom jabuke jer se centralni deo oka u jeziku naziva „jabukom“. Time se u prenesenom značenju označava nešto dragoceno i zaštićeno.
Dakle, u judeo-hrišćanskom kontekstu ovaj plod može imati i pozitivna značenja:
- Mudra i blaga reč
- Nešto što treba čuvati
- Izraz ljubavi i pažnje
Ova značenja potpuno se razlikuju od slike o grehu i padu. Time se pokazuje koliko je simbol složen i višeznačan, zavisno od konteksta u kome se koristi.
Od metafore do pogrešnog razumevanja
Ono što danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo – da je jabuka plod koji su Adam i Eva pojeli – u stvari je kasnije kulturno tumačenje, a ne biblijska istina.
Ova pogrešna identifikacija nastala je kroz:
- Sličnost reči u latinskom jeziku
- Umjetničku slobodu u prikazivanju biblijskih scena
- Vizuelnu prepoznatljivost i simboličku snagu u srednjem veku
U samoj Bibliji, suština priče leži u izboru, odgovornosti i duhovnom razdvajanju od Boga. Plod je samo sredstvo kroz koje se to ostvaruje.
Razumevanje simbolike zahteva pažnju prema jeziku, istoriji i kontekstu. Kada se te stvari ne uzmu u obzir, simbol postaje karikatura, a poruka se gubi. Zato je važno ne ostajati na površini, već tragati za dubljim slojevima značenja – baš kao što činimo sada.
Komentariši